Jednom davno u dalekoj zemlji živio je zločesti kralj Lav. Pohlepno je jeo, otimao od drugih, ništa nije radio i bio je loš vladar u svome kraljevstvu. Njegov narod bio je gladan i siromašan i nitko ga nije volio.
Vjerni dvorjani; slavuj, tunj i medo, vodili su njegove poslove a on bi ih često kažnjavao gurajući ih gdje god stigne. Tako se jednom tunj, kad ga je zločesti kralj Lav šutnuo, zaglavio u procjepu vrata, a medo završio bačen kroz prozor. Nitko mu nije smio pomoći da ustane jer bi kralj vikao: „Kradeš! Ne diraj moga medu!“. Samo se maleni dvorjanin slavuj nekako uvijek uspio spasiti, jer je malen, skroman i gotovo neprimjetan. Tko još na njega pazi?
Zločesti kralj Lav u svom je kraljevstvu zabranio prijateljstvo i smijeh, ljudi su šutke odlazili u druga kraljevstva i malo pomalo postajalo je sve tužnije i siromašnije.
Od svoje škrtosti i pohlepnosti, od previše jela i spavanja kralj Lav se počeo debljati i sve teže disati, ali žderati nije prestao.
Njegovi dobri dvorjani; medo, tunj i slavuj, koji su na dvoru služili i njegovim dobrim roditeljima, nadali su se ipak da će kralj Lav postati dobar i ipak ostali uz njega. Slavuj se čak potajice družio s drugim slavujima iz kraljevstva; u jatu bi pjevali, crvkutali blijedoj zori, grijali srca potajno zaljubljenih…. Jer – kralj Lav slavuja gotovo da nije niti primjećivao.
Jednoga dana, dok je Lav žderao obilnu mesinu, zagrcnuo se i više nije mogao disati. Otvarao je ralje da bi došao do zraka, hiptao, mahao rukama, počeo se gušiti! Dobri medo je, nakon prvog kašlja, pomislio da će ga opet odalamiti i baciti kroz prozor pa pobjegao. Tunj se sam bacio u procjep vrata da bi se skrio. Cijelo kraljevstvo je čulo kraljeve uzdahe; glup, vaaug, vraaa …. no – svi su bježali bojeći se da je kralj poludio i da ih otvaranjem svojih ralja želi pojesti. Dvorjanin slavuj se upravo vraćao sa svog tajnog koncerta kad je začuo viku, riku, metež. Požurio je u strahu da će se kralj ljutiti jer ga nema i ulepršao tako brzo u kraljeve odaje da mu je uletio u usta. Hop! U trenu je shvatio da se u tim zlim raljama popriječila malena koščica. Sletio je na nju, obuhvatio je svojim malenim prstićima i lagano povukao. Usput je cvrkutao:
-
prijateljstvo je jedna duša u dva tijela, bolje siromah bez straha nego bogat u patnji, ne troši gdje možeš štedjeti – ne štedi gdje moraš trošiti!
Izvukao je slavuj koščicu, kralj je prodisao i ishroptio: „Hmmm…Što si…Zašto si ono govorio?“
Preplašeni slavuj odgovara: „Dragi kralju gospodaru, to su meni izreke za snagu!“
„Kako?“ – pita kralj.
„Pa, vidite- kad si sam tada nemaš snage. Ja sam si zamislio da smo prijatelj i ja – dva tijela, snažniji i da možemo povući kost iz vašega grla.“ – odgovara slavuj.
„Dobro a ono o siromahu?“-ponovno upita kralj?
„Ovako, ja sam vam siromah i k tome uplašen pa sam poželio biti bez straha da mi se krila smire i da što prije iznesem kost iz vaših kraljevskih usta.“
„A, štednja?“- promuca opet Lav.
„E, premili kralju Lave, to je cvrkut za hrabrost da s Vama pričam – ne štedim se pri tome iako znam da me možete čak i ubiti.“
Zločesti kralj podigao je obadvije ruke! Jednu je stavio oko vrata koji ga još uvijek bolio, a drugom je digao slavuja u zrak: „Tako malen, a …..“– zamuca pa odlučno izgovori: „Od danas ćeš biti moj prijatelj! Dovedi još svojih prijatelja, pjevajte i slavite što sam živ, slavite prijateljstvo!“
Zato što je kralj dozvolio prijateljstvo, u kraljevstvu je zavladala velika sreća. Svi su se smijali i svaka kuća je pronašla po jednog slavuja; netko u šumi, netko kod grma, nekom je slavuj sam došao. Slavuje je kralj lav slao najtužnijima i najsiromašnijima, onima koji su pažljivo i brižno postupali prema svima.
Ubrzo je kralj Lav promijenio ime i nazvao se LAV ŠTEDISLAV prijatelj vrijednih, brižnih i odgovornih.
A tunj i medo prestali su se bojati. Pozvali su i oni druge tunje iz mora i druge medvjede iz šume. Igrali su se posvuda; čas u jednoj kući, čas u drugoj, na cesti, džepovima, zdjelicama, u ručicama djece, pa u šupi, pa u dvorcu – uživali u radosti života i prijateljstva!
Iz zahvale svojim dvorjanima Lav Štedislav dao je njihov lik izraditi na novcu svoga kraljevstva: slavuj, tunj i medo! Pogledajte u džepiće i sigurno ćete u sitnišima pronaći njihove slike!