U petak, 02. listopada 2015. ugostit ćemo kazalište MALA SCENA iz Zagreba koji će unutar programa Ministarstva kulture RH u 2015. godini, u Hrvatskom domu “Dr. Franjo Tuđman” odigrati predstavu za djecu “Ne ti ne! Ili o drugačijosti!” s početkom u 10 sati.
Rezervirajte svoju ulaznicu 8po cijeni 20,00 kn) radnim danom Kina ili na: sloga@kpd-sloga.hr
“Sva se djeca vole igrati. Postoje brojna mjesta za igru, različite vrste igara, i svatko ima svoju najdražu. Gumi-gumi, školice, Crne kraljice, graničara, nogometa, tapkanja, igrati se možemo na igralištu, ali i u autu, šatoru, u tatinom uredu ili krevetu na kat. No, što kad se neka djeca ne mogu ili ne smiju igrati? Je li pravo na igru pravo svakog djeteta? Što kad je netko isključen samo zato što je malo drugačiji? Kad mu kažu: “Ne, ti ne!”
Niko, Tea i Ruben se dosađuju, a to ni jedno dijete ne voli. Suprotno od dosade je igranje. Zato kreću smišljati igre, no kako naći igru u koju će svi biti uključeni? Neka neobična pravila, za koje nitko ne zna tko ih je pisao, kažu da se cure ne mogu igrati gusara, stranci ne smiju na naše igralište, a oni bolesni moraju ostati doma. Je li to doista tako, i kako će Niko, Tea i Ruben naći rješenje? Trebaju li igre imati pravila i smiju li se ona nerazumljiva pravila koja se nikome ne sviđaju mijenjati?
“NE, TI NE ili o drukčijatosti” je priča o Rubenu, koji nije odavde, jede čudnu hranu, a njegovi roditelji govore nepoznatim jezikom, to je i priča o djevojčici Tei koja ne voli rozu boju i super igra graničara, i naposljetku, ovo je priča o Teinom starijem bratu Niki, koji ima neobičnu nevidljivu bolest.
Tea je mlađa sestra, Niko je stariji brat. Kažu da stariji brat mora brinuti o mlađoj sestri, još kažu da cure uvijek plaču, a da se dečki samo tuku. No, Tea i Niko nisu kao svi ostali i ne slušaju što drugi kažu. Tea, iako mlađa, brine o svom starijem bratu kojeg zove drukčijasti,pojam koji je sama smislila kako bi objasnila zašto njezin brat ponekad prazno gleda pred sebe, zašto mu smeta svjetlost, kakve to čudne zum-zum igrice igra njegov mozak, zašto ponekad sam od sebe pada na pod i trese se, te zatim spava svoj zimski san kao medo. Niku ponekad zezaju, ne daju mu da igra graničara i kažu da je nenormalan, ali Tea zna da je biti drukčijasti posve normalno i da smo svi mi malo drukčijasti na svoj način.
Uz to, ovo je priča o doktoru Brki koji ima odgovore na sva pitanja i frče svoje brčiće, o mami koja ne nosi cipele na visoku petu i tati koji glanca cipele svako jutro, o Vinku čiji je tata otišao, ali zato ima novi mobitel, o Marku koji hoda na rukama i Lani koja može letjeti ušima.Kad se sve skupa zbroji i oduzme, ovo i nije neka priča jer nema početak i kraj, a vrhunac priče je najviša osoba u razredu. Ovo je zapravo jedna ne-priča, ovo je igra, kazalište”