21. prosinca
U prosincu se Sunce sve više približava horizontu kojega vidimo s naše Zemlje. Dani su kraći, noći su dulje stoga što astronomski uobičajeni nagib Zemlje koji iznosi 23,27′ (dok obilazi Sunce jedan od polova Zemlje je uvijek nagnut više prema Suncu, izuzev proljetnog i jesenskog ekvinocija kada su izjednačeni) govori da se Sjeverni pol udaljava od Sunca.
Dana 21.12. – prvog dana zime kao godišnjeg doba, najkraći je dan i najdulja je noći, a naziva se zimski solsticij.
U drevnim kulturama ljudi su primjećivali kako se Sunce sve više približava horizontu i strahovali da će zauvijek nestati ono što grije i daje svijetlost, a da će zavladati tama i beznađe. No, isto tako su uočili da se ubrzo Sunce počinje uzdizati, da se svijetlost ponovno rađa; što je znak optimizma, nade, topline i plodnosti te da se ova pojava iz godine u godinu ponavlja.
Povezanost zimskog solsticija i blagdana Božića
Ljudsko oko, tu astronomsku činjenicu „uzdizanja“ Sunca nakon „propadanja“, odnosno zimskog solsticija koja je u pravilu postepena, može uočiti tek nakon četiri dana, točnije 25.12. Taj se datum vezuje uz brojne blagdane svjetla i ponovnog rađanja. Godine 274. rimski car Aurelijan datum 25.12. proglasio je blagdanom Sola Invictusa – Nepobjedivog Sunca, kao dan njegova ponovnog rađanja. Najznačajniji blagdan toga dana, 25.12. , ipak slave Kršćani – rođenje Isusa Krista, Božić!
Crkva je do polovine IV. stoljeća Isusov rođendan slavila 06. 01. što se smatralo danom Isusova krštenja. Prekretnica u određivanja 25. 12. za Isusov rođendan dogodila se prelaskom rimskog imperatora Konstantina na kršćanstvo čime ono postaje službena religija Carstva (rimskog) što za posljedicu ima širenje nove vjere među narodima. Istina, narod je masovno prihvaćao kršćanstvo, ali se teško odricao svojih uobičajenih svetkovina. Polovinom IV. stoljeća na zahtjev jeruzalemskog biskupa, rimski papa Julije I. odredio je 25. 12. kao datum za obilježavanje Isusovog rođenja. Armenska crkva (gregorijanska; među najstarijim kršćanskim zajednicama /I. stoljeće/ istočna, pravoslavna, apostolska i prva nacionalna) Isusov rođendan nastavila je obilježavati 06.01. Pretpostavlja se da je papa Julije I. nastojao proglašavanjem 25. 12. za Isusov rođendan ukinuti među običnim ljudima duboko ukorijenjene pretkršćanske običaje. Kršćansko stanovništvo Rima jedva je dočekalo da nastavi sa svojim starim svetkovinama, uz neke, formalne izmjene.
Još i prije Aurelija (274. g.), dan zimskog solsticija kada je dan najkraći a noć najdulja, prepoznat je i simbolički obilježen, uvijek vezan s danom ponovnog rađanja svijetlosti (25.12.). U drevnom Egiptu 21. prosinca umirao je i bivao ceremonijalno pokopan bog Oziris (bog i čovjeka, spasitelj i otkupitelj od grijeha) poslije čega bi svećenici iz osvijetljenog hrama iznijeli dijete i okupljenima tako nagovještavali da je Oziris ponovno rođen. Slična priča pojavljuje se i u drevnoj Grčkoj s bogom Dionizom, kojega na zimski solsticiji ubiju, raskomadaju i pojedu divlje žene. Nakon toga u ritualu se pojavljuje malo dijete koje predstavlja Dioniza koji se ponovno rodio. U davnim vremenima u tom se ritualu žrtvovao čovjek, no poslije je ljudska žrtva zamijenjena kozom (u mnogih naroda je gurmansko pravilo na blagdan Božića počastiti se janjetinom).Kelti su proslavljali smrt starog Sunca i rođenje novoga u to vrijeme godine, a za njih je to bilo magično doba tijekom kojeg božanstvo Sunca putuje kroz podzemni svijet i spoznaje tajne života i smrti te iz podzemlja dovodi duše koje će se ponovo roditi. Inke, koji su živjeli na južnoj hemisferi, zimski solsticij slavili su time u lipnju, a u središtu štovanja također je bilo božanstvo vezano za Sunce. Slavljenje ovoga blagdana zabranili su španjolski osvajači. U Kini i u istočnoj Aziji i danas je to jedan od najvažnijih blagdana Dong Zhi (filozofija Jina i Janga). U Iranu se za zimskoga solsticija, od 2008. legalno i kao nacionalna kulturna baština, proslavlja blagdan Shab-e-Yalda koji potječe još iz perzijskih, pred-islamskih vremena kada se vjerovalo da je u najduljoj noći u godini rođen Mitra, bog svjetlosti, istine i dobrote. Te noći okuplja se obitelj i prijatelji, časte se najfinijom hranom, posebno voćem crvene boje koja simbolizira rađanje, pričaju se priče do dugo u noć. Zabilježeno je da se ovaj blagdan obilježava više od 5000 godina. Židovi u prosincu slave Hanukkahu (blagdan svjetla) paleći svakoga dana po jednu svijeću na svijećnjaku sa sedam krakova, menori. Iako je to nekad bio tek jedan od manjih blagdana, u posljednjih pedesetak godina dobiva na značenju.
U svakom slučaju naša kultura, katolička i hrvatska, slavi Božić – rođenje Isusa Krista a time slavi i svjetlost. Onu svjetlost koju je Isus svojoj poruci donio svijetu svojim rođenjem rekavši:
„Ja sam svjetlost svijeta!“