Životopis dr. Ivana Šterera

Životopis dr. Ivana Šterera – u povodu dodjele priznanja Junak Domovinskog rata, 16. travnja 2016. godine

Jedan krojač koji se vratio s križnoga puta i jedna domaćica, roditelji Ivice Šretera i dvije mlađe sestre Verice i Ankice. Katolici, uvijek nedjeljom na misi. Tata tutor ili, kako danas kažemo, pastoralni vijećnik. Sestre u crkvenom zboru, a Ivica ministrant do odlaska na studij u Zagreb. U to vrijeme su ih zvali „klerikalcima“ a Ivicu podrugljivo „prvim do popa“. Bio je pokretač i prvi dugogodišnji urednik još i danas postojećeg župnog lista; „Zov Kalvarije“.

Zašto smo životopis započeli s vjerom, s crkvom? Time se dokazuje njegov životni izbor po kršćanskim načelima pravednosti, milosrđa i razuma, po kojem je prekratko živio kao moralni, odgovorni, hrabri, liječnik, prijatelj, Hrvat.

Završio je osnovno i srednje obrazovanje u Pakracu i usprkos vrlo teškim materijalnim uvjetima obitelji upisao Medicinski fakultet u Zagrebu gdje je 1978. diplomirao. Istovremeno se upisao i na Institut za teološku kulturu laika gdje su ga oduševljavali profesori, osobito profesor Josip Turčinović. Bio je pun hvale o prijateljima, anegdotama, bavio se raznim hobijima – obožavao je fotografiju i režiju, općenito filmsku umjetnost. Tijekom cijelog studija je radio razne poslove, jer drugačije nije išlo, a u međuvremenu mu je umro i otac. Prijateljstva sa studija je uvijek njegovao, mnogima kasnije i kumovao, a Ivo Fabijan, pokojni pjevač, njegov cimer s Laščine, posvetio mu je pjesmu iz koje citiramo: “Skupa smo Ivane bili i stoput budni do zore slobodnu Hrvatsku snili“. Bio je član studentske mladeži profesora Ivančića gdje je stekao solidnu teološku naobrazbu.

Nakon studija i odrađenog staža zaposlio se u bolnici u Lipiku, specijalizirao je fizikalnu medicinu a tijekom 1987. je upisao postdiplomski studij iz reumatologije. Bio je poznat i cijenjen liječnik s razvijenim osjećajem za radne obveze, za humanost, ali skroman i taktičan u ponašanju i ophođenju. Neiscrpnom energijom, voleći medicinu, organizirao je niz stručnih skupova, bio predavač u fizioterapeutskoj školi u Pakracu, konzilijarni liječnik u bolnicama u Pakracu, Novoj Gradišci, ambulanti Garešnica i u Podravskoj Slatini. Na privatnom obiteljskom planu, iako se Ivica nije oženio, silno se vezao za dječaka Vitu, koji je večeras ovdje, kojega je obitelj udomila, kasnije usvojila i postao je Ivičin sin.

Kao liječnik je 1987. godine osuđen je, koliko znamo to je jedinstven slučaj, presudom Vrhovnog suda radi hrvatskog jezika na mjesec dana zatvora u Bjelovaru. Napisao je pacijentu u rubriku pod zanimanje – umirovljeni časnik umjesto očekivanog – penzionirani oficir. Ogorčen presudom u zatvoru je štrajkao glađu i napisao na desetke protestnih pisama. Odgovorio mu je jedino kardinal Kuharić neka prekine štrajk i misli na svoje zdravlje. Radi te sramotne presude, Ivanu u spomen Zaklada osnovana od strane njegovih prijatelja imena „Dr. Ivan Šreter“ i časopis „Jezik“ svake godine organiziraju natječaj za najbolju hrvatsku novu riječ. Danas je nagrada dodijeljena u pakračkoj gradskoj vijećnici za riječ ALKOMJER.

Devedeseta! Ivan kaže da će se moramo žrtvovati za Hrvatsku. Osniva političku stranku – Hrvatsku demokratsku zajednicu. Sudionik je, zajedno s nekolicinom članova ovog društva prvog napada, pucnja iz pištolja kroz prozor, tijekom inicijalnog sastanka za osnivanje HDZa, ovdje u Hrvatskom domu. Zaslužan je za okupljanje hrvatskog jezgra obrane a početkom 1991. – otvorene agresije, dr. Tuđman ga imenuje predsjednikom Kriznog štaba čime je postao najsnažnije politička osoba ovog dijela Domovine. No, u svojim brojnim javnim istupima i govorima nastavlja pozivati na mir i suživot, toleranciju nesagnute glave. Govori o demokraciji, o Europi, o zajedništvu, a Srbe zove „braćom“.

Nedjelja, 18.08.1991. Ivica se vraća iz Zagreba. U Kukunjevcu, selu ispred Lipika, srbočetnička barikada. Zaustavljaju sve prolaznike, ali ih i puštaju. Naoružani i sa šljemovima na glavi, dočekali su Ivicu i nasilno oteli.

Neodgovoreno je pitanje – kako su znali da će se Ivica vraćati taj dan i tim putem iz Zagreba?

Odveli su ga u šumarsku kuću u Grđevici, a potom u Branešce na kućni broj 110 dok je istovremeno nastajao prvi organizirani srbočetnički logor u Hrvatskoj – logor Bučje. Poslije te otmice, uslijedila su brojna odvođenja civila u logor po kriteriju – nisu Srbi. Dr. Ivan Šreter teško je tučen, psihički i fizički zlostavljan. Nakon nekoliko dana u ćeliju su mu doveli dr. Solara iz Lipika, također zarobljenog, u modricama, razbijene usnice i šljivom na oku – sjeća se Vlado Solar i svjedoči: „Ivica je bio potpuno plav od batina, nije mogao pomicati lijevu ruku radi, vjerojatno slomljene, lopatice, desna je bila slomljena u podlaktici. To sam mu malo imobilizirao ručnicima i letvicama.“

Proveli su nekoliko dana u praznoj prostoriji, ležali na daskama, gore nego životinje. Donosili su im hranu i vodu. Trećeg dana Ivica više nije mogao jesti a toga dana su im uzeli i naočale rekavši „Naočale vam više nikada neće trebati“.

Dana 22. ili 23. kolovoza, peti – šesti dan nakon otmice, u sobu je ušao Predrag Vukadinović i rekao: „Dragi doktori, nije dobro s vama“, doktoru Solaru: „Ti ćeš vjerojatno ostati živ, a ovaj tu.. nikako“. Dana 29. kolovoza doktora Solara su odvezli zavezanih očiju na Bučje i taj dan dr. Solar je zadnji puta vidio Ivicu. Kasnije, tijekom jednog ispitivanja u logoru, dana 06.10.1991. Branko Pavić mu je rekao „Šreter je likvidiran“.

Dok su zajedno, prebijeni, ležali na daščanom podu u Branešcima, Ivica je rekao doktoru Solaru: „Vlado, nek me nađu i nek me stave u obiteljsku grobnicu pa pakračkom groblju, uz mog oca!“.

Dragi sugrađani, prijatelji, do danas nismo pronašli Ivičine posmrtne ostatke. Ne znamo kako je „likvidiran“ a tu sudbinu s njim dijeli još 22 zarobljenika četničkog logora Bučje za čije posmrtne ostatke ne znamo. Nitko od zlotvora nije osuđen za zločine u tom logoru, a optužnice potkrijepljene svjedočanstvima i činjenicama još stoje u Državnom odvjetništvu.

Moralna vetrikala prepoznatljivog hrvatsko katoličkog čovjekoljublja kojoj se treba diviti i kojom se treba ponositi, naš Ivica, rođen je 22. prosinca 1951. godine i po svemu sudeći nije dočekao svoj četrdeseti rođendan.

Uz sve što smo rekli o doktoru Ivanu Šreteru spomenut ćemo da nije bio niti jednog područja njegova interesa gdje se nije dao u cijelosti. U našoj SLOGI bio je predsjednik Kino sekcije i vodio prikupljanje sredstava za novu opremu koja je koštala 125.000 njemačkih maraka. Simbolično, na toj opremi projicirali smo, prije nego li je izgorjela 29.rujna 1991. od zapaljivih granata kao i cijeli Dom, samo jedan film – Život Isusa Krista – prvi dio.

Uz brojna odličja i priznanja, postavljena poprsja, knjige, filmove o Ivici… i ova dvorana nosi njegovo ime a mi slavimo njegov rođendan svake godine, slaveći time neizbrisiv trag kojega je ostavio.

Njegov životopis završavam citatom koji je uklesan na grobu Petra Zrinskog i autora, kneza i hrvatskog pjesnika, Frana Krste Frankopana u Zagrebačkoj katedrali:

NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO!